|
|
|
Povijest dimnjačarstva u
Zagrebu |
|
|
|
Tko danas sa Strossmayerova Šetališta pogleda u donji grad, vidi
nebrojene tisuće dimnjaka nad krovovima zagrebačkih kuća i palača.
Ali nekada nije bilo tako. Stari Zagrepčani nisu u svojim sobama
imali željeznih niti švedskih peći, koje trebaju dimnjake. Jednako
nije ni u kuhinjama bilo štednjaka, koji moraju imati dimnjake,
već se hrana priređivala na kaminu, kako se još danas priređuje
u seoskim kućama. |
|
Tek pod konac 17. vijeka počelo se u Zagrebu graditi takove kuće, koje su morale imati i dimnjake za
peći u sobama i za štednjake u kuhinjama. Uslijed toga nastala je potreba, da se u
Zagrebu namjesti i posebni obrtnik, koji će se baviti čišćenjem
dimnjaka. Prvi takav – do sada nama poznati – dimnjačar bijaše
Bartol Manichar. On se nastanio na teritoriju Kaptola, mjesto u
području slobodnoga i kraljevskoga grada Zagreba, ali je obavljao
dimnjačarske poslove u opsegu čitavoga kasnijega Zagreba. |
|
Među spisima nekadašnjeg isusovačkog samostana u Zagrebu
(Acta collegii Zagrabiensis irregestrata, tomus I. broj
369.), koji se čuvaju u kr. ug. državnom arhivu u
Budimpešti, našao sam prvi ugovor s dimnjačarem Bartolom
Manicharom. Ugovor je sastavljen 12. svibnja 1683., a
potpisao ga je o. Mihovil Skerlecz, koji je
tada |
 |
|
bio
rektor isusovačkoga samostana u Zagrebu. Skerlecz određuje, da
će Manichar svakih šest tjedana čistiti
dimnjake u isusovačkoj kuhinji i pekari, te će svaki put
dobiti po 6 groša za čišćenje pojedinog dimnjaka. Jednako
će Manichar svakih 6 tjedana čistiti dimnjak u praonici na
samostanskom posjedu, te će za to čišćenje dobivati 5
groša. Isusovci su imali u gornjem gradu još dvije zgrade:
gimnaziju i sjemenište (kasnije plemićki konvikt), a kod
sv. Ksavera svoju posebnu vilu. Manichar mora dimnjake na
ovim zgradama čistiti, kad god bude pozvan, a dobit će po 5
groša za svaki dimnjak. Tada je groš vrijedio 3 krajcara
odnosno 4 denara (sitnih srebrnih novaca). Prema tomu bijaše
dimnjačar god. 1683. u Zagrebu za svoj posao kud i
kamo bolje plaćen, negoli drugi koji obrtnik. Tako je
Manichar n. pr. 3. studenoga 1683. dobio 8 forinti i 8
denara za čišćenje svih dimnjaka u isusovačkim zgradama u
Zagrebu, dočim je Nikola Urban Buzet god. 1675. dobio samo
6 forinti za lijevanje zvona crkve sv. Katarine |
|
(prijepis
sa www.serbus.net/html/prvidimnjacar.htm) |
|
|
|
